Mirjana Krizmanić, autorica najprodavanijeg hrvatskog priručnika za samopomoć “Tkanje života” i umirovljena profesorica na Katedri za kliničku psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, poznata je kao žena bez dlake na jeziku. No, čak i ona, koja priznaje da svoje mišljenje izgovara “i kad treba i kad ne treba”, pomalo strepi od reakcija na novoobjavljenu knjigu “Život s različitima”.

Dok je, naime, u “Tkanju života” - prodanom u čak 60.000 primjeraka - savjetovala druge kako postići životno zadovoljstvo i sreću, 74-godišnja psihologinja u ovoj je knjizi ogolila samu sebe - do kosti. Napisala je po­­tresnu i intimnu ispovijest o tome kako je s 14 godina preboljela dječju paralizu, što je za posljedicu ostavilo doživotno šepanje, a njezin se život preko no­­ći potpuno promijenio.

Priča je to o okrutnosti dru­­štva prema svima koji se u nečemu razlikuju od većine, ali i o hrabrosti i upornosti osobe koju su mno­gi otpisali, te o njezinoj borbi za svoje mjesto pod suncem. Upravo zato jer je posljedice različitosti osjetila na vlastitoj koži, prof. dr. Krizmanić je napisala knjigu kako bi približila ta dva svijeta - prvi, u kojem se kreću zdravi ljudi i drugi, svijet invalida. Sve je, naravno, popraćeno stručnim savjetima kako u tom “sudaru svjetova” pomoći i jednima i drugima.

Kakvo ste dijete bili prije nego što ste oboljeli od dječje paralize?
- Divlje. Uvijek sam bila odlična učenica i imala velikih problema s disciplinom. Bila sam živa i ne­­poslušna, družila sam se samo s dečkima, s kojima sam se često tukla. Svugdje sam se penjala pa su mi uvijek govorili da ću pasti s nekog krova i polomiti noge.

Koji vam je događaj, tijekom sedmomjesečnog liječenja u bolnici, najviše ostao u sjećanju?
- Do kraja života pamtit ću dan kad je moj otac čuo od liječnika kako ja najvjerojatnije više nikada neću hodati. Liječnik mu je savjetovao da mi to ne kaže jer će me užasno pogoditi, a pomoći ionako ne­­ma. Inače, moj otac je bio zaista izuzetna osoba, veo­­ma čvrst i uporan čovjek. Pomogao mi je više od ikoga u životu, očvrsnuo me i mogu reći da samo za­­hvaljujući njemu, ja danas hodam. Dakle, nakon liječničke prognoze moj je otac došao do mene i rekao: “Mia (tako me zvao), doktor kaže da ti, vjerojatno, više nećeš hodati. Ja mislim da on to ne mo­­­­že znati, da to ne može znati nitko i da je to u tvo­­­­­jim rukama. I izvoli se potruditi.” Dva dana poslije, sama sam ustala iz kreveta i uspjela stajati jednu sekundu, nakon čega sam, naravno, pala. No, stajala sam. Povjerovala sam ocu da je stvar u mojim rukama i tako je sve, malo-pomalo, krenulo nabolje.

Kako ste se, nakon izlaska iz bolnice, suočili sa stvarnim svijetom?
- Bilo je teško. Ja sam si zamislila da će sve biti isto, osim što ću malo teže hodati. Prije bolesti sam bila vrlo popularna u školi, mnogi su se htjeli družiti sa mnom. No, kad sam izašla, moja najbolja prijateljica mi je otvoreno rekla da više ne može ići sa mnom u školu jer “ona ima dečka i što bi on rekao da me vidi s njom”. Nakon toga sam tri dana sjedila na balkonu, gledala drvo lipe i mislila: “Što ću sad? Ja ću se ubiti, nitko se više neće družiti sa mnom.” A onda sam donijela odluku: neću se više družiti ni s kim iz svog starog društva. Promijenit ću školu, upoznati novo društvo i početi ispočetka. Rekla sam to ocu, koji me podržao, a na kraju se ispostavilo da je to bilo najbolje što sam mogla napraviti.

Što mislite, znaju li roditelji invalidne djece kako se pravilno prema njim odnositi?
- Nemate pojma koliko mnogo roditelja se ne zna nositi s nesrećom koja ih je snašla. Postoje roditelji koji se predano skrbe za svoju bolesnu i invalidnu djecu, ali ima i onih koji smatraju da bi bilo dobro da ta djeca što prije umru. Iskreno u to vjeruju i otvoreno kažu djeci - ne iz zloće, nego zato jer smatraju da i svi drugi tako misle. To je za djecu najstrašnije. Nijedna muka i terapija ne može biti tako teška i strašna kao roditelj koji vas ne prihvaća. Na žalost, mnogo djece to doživi.

Kako se s vašim šepanjem nosila vaša majka?
- Teško. Vidjelo se to po sitnicama. Recimo, išli bismo zajedno cestom, a moja majka je cijelo vrijeme govorila: “Molim te, pazi. Samo nemoj pasti!” A kad bih ipak pala, jer su mi mišići bili slabi i nije mi mnogo trebalo da “klecnem”, govorila je: “Eto, opet ne paziš!” To je bilo potpuno nerazumijevanje, jer ja nisam padala zato što nisam pazila. Zbog toga smo nerado izlazile zajedno iz kuće. I ja s njom, i ona sa mnom.

Jeste li tada mislili da vas se majka srami?
- Ne znam što sam mislila. Zaključila sam da mi je najpametnije da s njom nikamo ne izlazim. Radije sam na terapiju išla sama, iako mi je za šetnju od Gundulićeve do Mihanovićeve ulice na početku trebao skoro jedan sat. Na terapiji bi mi često natekla noga pa poslije nisam mogla obuti cipelu dok se to ne smiri. Znalo se dogoditi da na rehabilitaciju odem u 15 sati, a vratim se oko 21.

Mislite li da, zbog posljedica bolesti, niste ispunili majčina očekivanja?
- Nisam. Ona je bila veoma lijepa i željela je da i ja budem takva. Smatrala je da je za žensko dijete jedino važno da bude ljepotica. Ona je bila domaćica, a njezino razmišljanje o mojoj želji da studiram i jednog dana budem sveučilišna profesorica, bilo je: “A što će ti to?” To su različiti sustavi vrijednosti. Ja sam bila slična tati - i iznutra i izvana. Otac, koji je bio ekonomist u farmaceutskoj tvrtki, uvijek mi je posvećivao mnogo pažnje. On je, nakon što sam izašla iz bolnice, danima hodao sa mnom po gradu dok sam, kao dio terapije za ojačavanje mišića nogu, vozila bicikl. Pomogao bi mi da se popnem, a onda me cijelo vrijeme vožnje držao za sjedalo, kako ne bih pala. I tako sve dok nisam mogla samostalno voziti bicikl.

Jeste li u to vrijeme bili ljuti na majku?
- Ne, nisam se bavila time jer sam imala previše posla s tim da se osovim na vlastite noge. Svako­dnevno sam išla na terapije, a provela sam i pola godine na liječenju u jednoj klinici nedaleko od Frankfurta. Ondje su mi rekli kako su me, da sam došla odmah nakon što sam oboljela od dječje paralize, mogli potpuno izliječiti. A ja sam, paradoksalno, nakon izlaska iz bolnice u rujnu 1950. napisala kratko pismo drugu Titu s molbom da mi omogući liječenje u inozemstvu. On mi je odgovorio da hoće, ako liječnička komisija kaže da bi od njega bilo koristi. No, naši su liječnici zaključili da se tu ništa ne može učiniti i tako sam ostala u Zagrebu.

Jeste li zamjerali majci njezino ponašanje?
- Jesam, i što mi to koristi. Time se samo optereću­je­te. Ono što ne možete promijeniti, bolje je zanemariti. Znala sam da me otac voli takvu kakva je­­sam, da ne misli da sam drugačija ili manje vrijedna od drugih.

Jeste li joj ikada uspjeli oprostiti?
- Da. Studij psihologije pomogao mi je da je bolje razumijem. I čim sam je napokon razumjela, nas dvije smo okrenule uloge: činilo mi se kao da sam ja postala njezin roditelj. Shvatila sam da ona drugačije ne može, da to nije zloća, niti ona ima ne­­što protiv mene, nego je naprosto drugačija. Ako vam je ljepota primarna vrijednost i dogodi vam se da imate šepavo dijete, što drugo možete očekivati nego očaj i muku. Njoj je na kraju sigurno bilo mno­­go teže nego meni.

Kakav odnos imate s pet godina starijim bratom Antom?
- Odličan, on je vrlo sličan mom ocu. Sjećam se da se jednom, dok mi je nosio bicikl na treći kat, našalio rekavši: “Da si ti za što, našla bi si nekog frajera da ti nosi bicikl.” Ubrzo nakon toga sam ga i našla. Moj brat, koji je pravnik, svaki dan rano ujutro dolazi k meni i mi tada, otprilike sat vremena, raspravljamo o politici. To je naš mali dnevni ritual.

Kristinka Šćavina

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Sve o Mirjani Krizmanić pročitajte u tjedniku Gloria (br. 786).

Objavljeno: 01-02-2010.

Komentirajte članak na Facebooku